Katarina Bulatović – LEGENDA RUKOMETA!

Četiri puta je osvajala Ligu šampiona, bila najbolji strijelac Olimpijskih igara i evropskog prvenstva, a sa Crnom Gorom ispisala istoriju. Ipak, iza slavne lijeve ruke Katarine Bulatović krije se mnogo zanimljivih priča: od djevojčice koja je po snijegu išla na treninge, preko sna o advokaturi, do sportistkinje kojoj je olimpijsko srebro prvih dana bilo razlog za tugu.

Katarina Bulatović za brojne ljubitelje sporta najbolja je crnogorska rukometašica svih vremena — a mnogi će bez dvoumljenja reći i najljepša. Iza te popularnosti stoje prije svega istorijske medalje, evropski trofeji i karijera koja ju je učinila legendom rukometa. Rođena 1984. godine u Kragujevcu, bila je jedan od najubojitijih desnih bekova svoje generacije. Sa Crnom Gorom osvojila je olimpijsko srebro u Londonu i evropsko zlato u Beogradu 2012. godine, a u vitrinama ima i četiri titule šampiona Evrope s klubovima. Ali ono što je o sebi govorila u intervjuima otkriva i potpuno drugačiju Katarinu — radoznalu, upornu i spremnu da život mijenja čak i na vrhuncu uspjeha.

Rukomet je pronašao nju — u školskoj klupi

Njena priča nije počela velikim planom da postane zvijezda. Kako se prisjetila u razgovoru za Evropsku rukometnu federaciju (EHF), treneri iz lokalnog kluba došli su u školu da zainteresuju djecu za rukomet. Katarina je bila nemirnog sportskog duha, stalno aktivna i željna igre — i prihvatila je poziv.

U početku nije bila najredovnija na treninzima, ali joj je rukomet brzo postao važan dio života. Kasnije je odlazila u dvoranu i kada je padala kiša ili snijeg, čak i kada je morala da ide pješke. U razgovoru za RTCG priznala je da sebe kao djevojčicu nije smatrala naročito talentovanom. Smatrala je da su lijeva ruka, kasnije i visina, bile dobre predispozicije, ali da je presudan bio naporan rad.

Prvu Ligu šampiona osvojila je prije nego što je shvatila koliko je velika

Iz Srbije ju je put odveo u danski Slagelse, čiju je ekipu vodila slavna Anja Andersen. Već 2007. godine osvojila je prvu Ligu šampiona, igrajući sa Bojanom Popović i Majom Savić. Godinama kasnije govorila je da kao vrlo mlada igračica tada nije u potpunosti shvatala veličinu tog podviga.

Uslijedile su još tri evropske krune: sa Budućnošću 2012. i 2015, a sa mađarskim Đerom 2014. Osvojila je i Kup pobjednika kupova sa Budućnošću 2010. Ipak, dvije titule sa podgoričkim klubom posebno su joj ostale u srcu. Zvanična EHF biografija potvrđuje da je igrala i za Knjaz Miloš, Lastu, rumunski Olčim i ruski Rostov na Donu.

Olimpijsko srebro: najveća sreća koja je u početku boljela

London 2012. donio je Crnoj Gori istorijsku olimpijsku medalju, ali Katarina je taj trenutak doživjela drugačije nego što bi se očekivalo. U intervjuu za RTCG ispričala je da joj je poslije izgubljenog finala trebalo nekoliko dana da prihvati srebro i da tada nije mogla da prestane da razmišlja koliko je zlato bilo blizu.

Vremenom je tu medalju počela da gleda drugim očima. Slike dočeka u Crnoj Gori, ulica ispunjenih ljudima i djece na ramenima roditelja ostale su među najdragocjenijim uspomenama. Za nju je, kako je opisivala, olimpijsko srebro istovremeno bilo jedan od najljepših i najbolnijih sportskih trenutaka.

A onda, samo nekoliko mjeseci kasnije, uslijedio je evropski trijumf. Crna Gora je bez već penzionisanih Bojane Popović i Maje Savić stigla na Evropsko prvenstvo 2012. bez velikih očekivanja javnosti, a završila ga na krovu Evrope. U dramatičnom finalu protiv Norveške, poslije dva produžetka, ‘lavice’ su pobijedile 34:31. Katarina je bila najbolji strijelac prvenstva sa 56 golova, od kojih osam u finalu, prema EHF-u.

Dva puta najbolji sportista Crne Gore – 2012. i 2014.

Uz olimpijsko srebro, evropsko zlato i četiri klupske titule prvaka Evrope, Katarina Bulatović je dva puta dobila priznanje za najboljeg sportistu Crne Gore u izboru Crnogorskog olimpijskog komiteta. Godine 2012. nagradu je podijelila sa rukometašicom Bojanom Popović, a 2014. sa vaterpolistom Mlađanom Janovićem. Obje godine navedene su u zvaničnoj evidenciji dobitnika priznanja COK-a.

Anegdota iz ‘Morače’: navijači su stizali prije igračica

Koliko je Podgorica živjela za rukomet možda najbolje pokazuje anegdota koju je podijelila sa RTCG-om. Dok je stanovala blizu dvorane ‘Morača’, pred jedno veliko evropsko polufinale čula je navijanje toliko rano da je pogledala na sat, pomislivši da već kasni na utakmicu. Ispostavilo se da su navijači počeli da prave atmosferu prije nego što su igračice stigle u dvoranu.

Upravo je takva veza kluba, reprezentacije i publike za Katarinu davala poseban smisao pobjedama. Igrala je u rukometnim centrima kao što su Slagelse i Đer, ali je u više intervjua isticala da se emocija oko Budućnosti i reprezentacije teško može uporediti sa bilo čim drugim.

Mrzjela je duga trčanja, a u drugom životu bila bi advokat

U jednom od najzanimljivijih razgovora iz njene arhive, anketi za portal MNE Rukomet od 26. aprila 2020., Katarina je otkrila niz malih detalja koji nemaju veze s trofejima.

Najviše je voljela treninge na kojima su se učile nove akcije, a najmanje — duga trčanja napolju. Na pitanje šta bi radila da nije postala rukometašica, odgovorila je: „Vjerovatno advokat.” Kao djevojčica bavila se plesom, ali je taj talenat ustupio mjesto rukometu.

Jahanje nije samo interesovanje koje je pominjala u starijim intervjuima: Katarina i danas jaše i aktivno se bavi jahanjem. Na njenom javnom Instagram profilu postoje i snimci koji prikazuju tu njenu strast van rukometne dvorane. Kao omiljenu knjigu navela je roman Pobjednik je sam, a kao omiljeni film Desert Flower. U toj istoj anketi Elenu Georgievsku imenovala je kao najbolju prijateljicu iz sporta.

Bojana i Maja u idealnom timu — a protiv Hajdi Loke nije voljela da igra

Kada je sastavljala idealni tim svih vremena, Katarina je među igračicama koje je izdvojila navela Bojanu Popović, Maju Savić, Anitu Gorbic, Bojanu Radulović, Kristinu Varzaru, Hajdi Loke i Sesiliju Leganger. U ekipu saigračica sa kojima je imala priliku da igra uključila je i Jovanku Radičević, Katrine Lunde i Anu Vjahirevu. Za posebno dobru saradnju na parketu izdvojila je Bojanu Popović, Eduardu Amorim, Anitu Gorbic, Milenu Raičević i Kristinu Neagu.

Ali ni najbolji ne moraju biti omiljeni protivnici. U razgovoru za RTCG priznala je da nije voljela duele protiv Hajdi Loke i Eduarde Amorim — iako je sa njima van terena imala odlične odnose. To je zanimljiv podsjetnik koliko su rivalstva u profesionalnom sportu drugačija od prijateljstava izvan dvorane.

Karijeru je završila dok je još mogla da igra na vrhunskom nivou

Kada je 2020. odlučila da se povuče, imala je 35 godina i mogla je, kako je sama govorila, da nastavi da igra. Željela je petu Ligu šampiona i još jedan nastup na Olimpijskim igrama, ali je pandemija zaustavila takmičenja. Umjesto da čeka neizvjestan nastavak, odlučila se za životne prioritete koje je godinama odlagala.

U opširnom oproštajnom intervjuu za EHF otkrila je i simpatičan osjećaj iz prvih dana bez treninga: stalno joj se činilo da negdje kasni. Pominjala je i da je od završetka master studija dijeli još nekoliko ispita.

Njena velika želja da postane majka ostvarila se u maju 2022. godine, kada je dobila sina. U kasnijem razgovoru za EHF govorila je o tome koliko joj je taj trenutak promijenio život i koliko joj porodična sreća znači naspram svih osvojenih medalja.

Njena borba nastavlja se i van terena

Velike sportske pobjede samo su jedan dio Katarinine priče. Omiljena među navijačima i poštovana mnogo šire od rukometnih krugova, svoju prepoznatljivost koristi i da podrži javne akcije posvećene očuvanju zdravlja, preventivnim pregledima i ranom otkrivanju bolesti. Njeno učešće u takvim inicijativama pokazuje koliko glas sportskog uzora može da znači i van terena — kada treba ohrabriti ljude da vode računa o sebi i drugima.

Van terena nije napustila sport: iskustvo koje prenosi novim generacijama

Poslije igračke karijere nastavila je da doprinosi crnogorskom sportu. Obavljala je funkciju sportske direktorice Crnogorskog olimpijskog komiteta, a 2023. prihvatila i ulogu sportske menadžerke Budućnosti, pomažući klubu u formiranju ekipe. Javno je naglašavala da sebe ne vidi u trenerskom poslu, već u organizaciji, podršci sportistima i razvoju sporta.

Kao nekadašnja rukometašica koja je naučila koliko vrhunski sport zahtijeva od čovjeka, u brojnim razgovorima isticala je da mladi treba da uče od iskusnijih, rade strpljivo i ne dozvole da ih prerane pohvale odvrate od razvoja.

Četiri evropske krune, jedna neobična sportska priča

Kada se podvuče crta, Katarina Bulatović nije samo broj golova, medalja i klupskih trofeja. Njena priča spaja djevojčicu koju su treneri pronašli u školi, djevojku koja je otkrila evropsku scenu u Danskoj, jednu od junakinja istorijske 2012. i ženu koja je znala da na vrhuncu karijere izabere novi početak.

Možda je upravo u tome njen najzanimljiviji sportski recept: od olimpijskog srebra koje joj je u početku bilo teško da prihvati, do zlatne medalje osvojene protiv očekivanja, uvijek je tražila više — ali je na kraju sama odlučila šta je za nju najveća pobjeda.

Izvori: EHF – Kuća slavnih; EHF – Evropsko prvenstvo 2012.; MNE Rukomet, intervju iz 2020.; RTCG, razgovor sa Katarinom; EHF, intervju o životu poslije rukometa

Fotografije iz postojeće uredničke galerije Rezultat.me, dostavljene redakciji. Podaci iz ranijih intervjua označeni su izvorima i godinama, a nijesu predstavljeni kao nove izjave za Rezultat.me.